Svake godine, u jednoj tihoj jesenskoj većeri, u dvorištu naše škole djeca uz pjesmu pale svoje ručno izrađene lampione...
Legenda o Svetom Martinu potječe iz Francuske i govori o mladiću koji je svojom osobnom transformacijom postao poznat po blagosti, skromnoj prirodi i sposobnosti da donese svjetlost onima koji su prije bili u mraku.
Martinje slavimo 11. studenog. Legenda o Svetom Martinu potječe iz Francuske i govori o mladiću koji je svojom osobnom transformacijom postao poznat po blagosti, skromnoj prirodi i sposobnosti da donese svjetlost onima koji su prije bili u mraku. Time je postao zaštitnik prosjaka, pijanaca i izgnanih.
U našoj školi ovo je proslava za djecu nižih razreda (1.-4.) koja sa svojim roditeljima dolaze na ranovečernju šetnju sa svjetiljkama.
Tjedan ili više dana uoči te svetkovine u razredima se, pričaju legende o sv. Martinu, pjevaju se martinjske pjesme, a svaki razred izrađuje lampione za proslavu. Rano uvečer toga dana djeca dolaze u školu u pratnji roditelja i donose jednostavne kolačiće koje su kod kuće ispekli zajedno s roditeljima. Škola je u mraku osvijetljena samo lučicama i vlada tišina. Roditelji tiho razgovaraju, odnosno ukoliko je to moguće uopće ne razgovaraju. Na poziv učitelja svi ulaze u školu i odlaze u svoje razrede, a roditelji se okupljaju u jedan razred. I djeca i roditelji slušaju prigodnu priču. Nakon toga djeca pale svoje lampione, tiho izlaze u vrt i u koloni šeću oko škole noseći lampione i pjevajući pjesme koje su naučili. Pridružuju im se roditelji, koji također pjevaju i hodaju uokrug. Malu djecu možda koji roditelj vodi za ruku. Nakon pjesme djeca se razilaze po vrtu tražeći skrivene lučice koje onda pale svjetlom iz svojih lampiona. Sve to prolazi u tišini i miru, a roditelji i učitelji pomažu mlađoj djeci da pronađu lučice. Kada su sva svjetla upaljena skupljaju se djeca opet u kolonu i idu oko škole pjevajući još jednom. Na kraju, idući od jednog do drugog, dijele kolačiće koje su donijeli. Nakon toga se u tišini razilazimo poštujući ugođaj mira i tajanstvenosti ove svetkovine.
Stariji razredi organiziraju neku dobrotvornu akciju: skupljanje stare odjeće, darova za djecu, posjet domovima umirovljenika, dječjih domova i sl.
Za našu malu obitelj Martinje je počelo u subotu. Kupovali smo zajedno namirnice za kolač. U nedjelju popodne smo krenuli raditi. Asja je drugi razred i prvo sam ju zamolila da nam pročita što nam sve treba (ipak sad znamo i mala tiskana slova!). Bila je sva ponosna kako će ona pročitati što ćemo stavljati u kolač.
Nakon čitanja, sastojke smo počeli miješati. Pomislila sam kako će se brzo zasititi aktivnosti oko izrade tijesta. No, prevarila sam se. Sama je sve umijesila. Ja sam asistirala. Gledala sam ju dok to radi svojim ručicama. I sjetila se prošlogodišnjeg Martinja, kako je bila još manja. Nije ni razumjela točno što ćemo raditi i zašto idemo u školu kad je nastava već odavno gotova. U ponedjeljak smo došli po mraku i kiši.
Bilo je veliko uzbuđenje. Jedva je čekala da podijeli svoje kolače. Ja sam otišla u prostoriju za odrasle. I, iako mi se čini da je priča bila ista, doživjela sam je na drugi način. Mogla sam se opustiti jer je i Asju preuzeo duh Martina. Dijeliti!
To je nešto najljepše na svijetu. Obuzme te milina dok dijeliš.
Tako sam se osjećala u mračnoj sobi, dok sam slušala ugodne riječi učitelja Alena.
Kad smo došli u Ionu, još sam se više razniježila. Umilni zvuci glasova naših malih anđela baš su mi godili. Šteta što nisam i ja znala riječi pa da pjevam s njima.
Ovako sam se prepustila samo uživanju. Hvala svima koji su učinili da se malo zaustavimo u ovom trenutku. Da i mi podijelimo svoj crveni ogrtač.