Učitelj-umjetnik odgoja i obrazovanja

Ovaj je tekst proizašao iz proučavanja djela Rudolfa Steinera te predstavlja moj osvrt na pročitano. U osnovi teksta leži i pitanje: jesu li umjetnici samo glazbenici, slikari, kipari ili se umjetnost pojavljuje kod svakog ljudskog bića? Može li se umjetnikom zvati samo osoba koja lijepo pjeva, svira, sklada, slika, crta ili to može biti i svaki učitelj koji unese osjećaj za pravovremenost, kompoziciju i muzikalnost u svoj rad?

Kada promatramo slikare, glazbenike, arhitekte, plesače, zaključujemo kako su dobri u onome što rade samo ako su pravi umjetnici svoga područja. Učitelj bi isto tako trebao biti umjetnik odgoja i obrazovanja, odnosno umjetnik za razvoja čovjeka. Osim što ovo može biti novi ugao gledanja na poziv učitelja, trebao bi biti ozbiljan zatjev. Kako bi se društvo pokrenulo i promijenilo potrebno je napraviti pomake u odgojno-obrazovnom sustavu, a najprije od školovanja učiteljskog kadra. Kod učitelja se treba probuditi nova ljubav za čovječanstvo te potpuno poznavanje njegovih razvojnih faza i potreba. Izuzetno je važno da odgoju i obrazovanju pristupi s temljnim poznavanjem cjelokuponog razvoja ljudskoa bića, ne samo fizičkim, već duhovno-duševnim.

Waldorfska pedagogija počiva na temeljima cjelokupnog poznavanja razvoja čovjeka i svih njegovih elemenata. Znajući što se događa u kojoj fazi, donosi se sadržaj koji prema kurikulumu hrani upravo ono što je djetetu potrebno. Tako je poznato da se mijenom zubi oslobađaju snage koje su do toga trena bile usmjerene na razvoj svih djetetovih organa i fizičkoga tijela, a nakon toga su spremne za aktivnosti učenja i pamćenja. Do 7. godine, odnosno do mijene zubi sve su snage usmjerene prema izgradnji unutrašnji organa. Čin ispadanja mliječni zubi i rast trajni, koji su proizašli iz djetetove unutranje snage, prvi su znak da je ono spremno za školu. Tada snage koje su izgrađivale organe bivaju oslobođene i spremne za učenje i pamćenje. Sve što se prije mijene zubi djetetu donosi kao apstraktni pojam i intelektualiziranje, šteti njegovom fizičkom razvoju jer prerano stavljamo zatjeve pred njega na koje on još ne može u potpunosti i na zdrav način odgovoriti. Isto tako, svaki pokušaj preranog individulaiziranja mišljenja i donošenja kauzalnosti prije puberteta šteti razvoju djetetovog emotivnog života, jer od snaga koje bi upravo trebale raditi na tome, zahtjevamo da čine nešto na što još nisu spremne.

Znajući sve ovo, učitelj može na umjetnički način oblikovati svoju nastavu, a to znači da će u prvim godinama školovanja svaki sadržaj donositi na slikovit način. Priče, imaginacije i bajke glavni su alati u prvim godinama školovanja. Glavna zadaća učitelja je da sadržaje donosi u ritmičkom i muzikalnom ugođaju koji utječe na njegovo disanje i cirkulaciju. Ono što dijete u to vrijeme želi uvidjeti je da je svijet lijep.

U pubertetu, točnije od 12. godine, dijete želi spoznati da je svijet istinit, pa je kauzalonost glavni alat za rad. Također, važno je da u prvim godinama dijete uči kroz ljubav prema autoritetu. Shvaća i prihvaća nešto zato što je to donio njegov učitelj, bez propitivanja i to je zdravo, a tek s rubikonom, odnosno 9. godinom ono počinje svoja prva propitivanja koja donose razvoj individulanog mišljenja i zaključivanja u pubertetu. Imajući na umu djetetov odnos prema učitelju, on ima veliku odgovornost u izboru sadržaja, načina njegovog donošenja, kao i vlastitih misli i stavova koje unosi u učionicu, jer sve poput paketa dijete prima neupitno. Samostalno zaključivanje i prosuđivanje mlada osoba ne bi mogla postići na zdrav način ukoliko u početku nije razvila zdrav odnos prema autoritetu. Između devete i jedanaeste godine u razvoju fizičkog bića djeteta, dominiraju ritmički sustav rada srca i izmjene tvari. Ovdje sada dominiraju snage koje su bile djelatne na fizičkom tijelu djeteta do mijene zubi. Ritam je pounutrašnjen i intimno djetetov. Prilagođava se njegovim osobinama i potrebama.

Mišići su ti koji obavijaju kosti i upravljaju njima. Između desete i dvanaeste godine mišići djeteta imaju vrlo intiman odnos s cirkulacijom i disanjem, a kako se u Waldorfskoj pedagogiji radi upravo putem središnjeg dijela čovjeka, indirektno se utječe i na razvoj djetetovih mišića. Zanimljivo je da u to vrijeme učenici pokušavaju pronaći i svoj rukopis koji predstavlja ritmičnu izmjenu linija, a potpuno je jedinstven za savaku osobu. Oko dvanaeste godine ono što je bilo djelatno u ritmičkom sustavu djetetovog bića sada prelazi u kosti i time je prilagodba za vanjski svijet završena. Mišići više nisu tako intimno povezani s cirkulacijom i disanjem nego se okreću kostima i prilagođavaju se mehanici kostura. Ono najunutrašnije dječje dolazi do najdaljeg dijela u tijelu. Promatramo li kako se osoba kreće do dvanaeste godine možemo vidjeti da pokret proizlazi potpuno iz njegove unutrašnjosti, dok osoba nakon dvanaeste godine pokušava pronaći ravnotežu, prilagoditi se zakonima poluge, ravnoteži i mehaničkoj prirodi samog koštanog sustava, nečega potpuno objektivnog i neovisnog. Tek sada kada mlada osoba ima iskustvo ovog objektiviteta i zakonitosti mehanike, spremna je o tome i učiti. Svaki sadržaj koji donosi uzročno-posljedičnu vezu, odnosno kauzalnost i mehaniku prije toga, učenik može samo na površini pojmiti, ali ne može u potpunosti razumijeti cijelim bićem jer u svome tijelu nema takvo iskustvo.

Dok dijete živi u svom unutašnjem životu kroz krvotok i mišiće, može sudjelovati u nastavi koja se donosi slikovito i kroz biografske priče s kojima se može povezati emotivno, sadržaji prema kojima može gajiti simpatiju ili antipatiju. Važno je da za znanje koje dolazi u susret djetetu ono ima adekvatan odgovor iz njegove unutrašnjosti, onda to nije samo intelektualno znanje nego postaje razumijevanje duše, postaje njegovo. Na ovo se misli kada se govori o učenju s razumijevanjem, a jedino je moguće ako učeniku dođu pravovremeni i pravo oblikovani sadržaji. U prvoj se godini školovanja tako slova ne podučavaju kao apstraktni simboli, nego oni proizlaze iz slika. U to vrijeme dijete u potpunosti unutarnje živi u slikama. Tako slovo K može proizaći iz slike kralja koji drži žezlo. Tek kada je cijelo biće djeteta prožeto pisanjem, korača se prema čitanju, koje ne prožima čitavo djetetovo biće. Kada učitelj ima ovo na umu, te nastavu oblikuje s razumijevanjem i muzikalnim prijelazima iz zadatka u zadatak, može se dogoditi nešto čudesno. Naime, današnji se učenici na nastavi često iscrpljuju, no pitanje je što se umara? Promotrimo li ljudsko tijelo: mišići se umaraju pri fizičkom naporu, glava se umara pri razmišljanju, no postoji jedan ljudski dio koji se nikada ne umara. To je ritmički sustav rada srca i pluća. Njih bi trebalo uzeti kao primjer kako oblikovati nastavu da se učenici ne umore. Stalna izmjena ritma udaha i izdaha nešto je što u Waldorskoj pedagogiji stoji kao okosnica formiranja nastave i cjelokupnog kurikuluma. Predmeti su raspoređeni po epohama, u četiri se tjedna prolazi pojedino područje tako da se svi umjetnički predmeti i jezici mogu prožeti zadanom temom. Tada predmet odlazi na svojevrsno spavanje kako bi se pri sljedećem udahu probudio s onim štoje dijete u tom periodu probavilo. Tijekom dana nastava je postavljena tako da je najprije glavna nastava, a nakon nje slijedi voljna i umjetnička nastava. U samoj glavnom nastavi podjela je takva da se najprije kreće s ritmičkim dijelom koji emotivno i voljno priprema glavu za znanja. Nakon toga slijedi zapisivanje i promišljanje, a na samome kraju slijedi pripovjedni dio. Time su u nastavi zastupljeni i srce i glava i udovi.

Sam ritmički dio nastave oblikuje se tako da zastupa i lirske elemente i ritam, da donosi brže i sporije sadržaje, da pred učenika stavlja zahtjev i slušanja i izražavanja. Prolazi se određeno disanje nastave, udah i izdah. Udah su svi sadržaji koje dijete prima, a izdah su svi sadržaji kroz koje dijete daje nešto od sebe. Postoji tendencija u današnjem odgojno-obrazovnom sustavu da bi se trebalo podučavati kroz igru. Iz toga možemo uzeti u obzir jedino razigrani pristup podučavanju, ali ne i prepuštanje djece samo igri jer ih tada odgajamo potput životinja. To ne znači postavljati intelektualiziranje prerano, nego unositi igru jednako kao što unosimo i rad. Moraju se naučiti ozbiljnosti rada kako bi se pripremili za ozbiljnost rada u životu.

Djeca bi trebala doći do toga da s radošću odlaze u školu, jer rado uče i usvajaju znanja. To ne znači ništa neprirodno- kada imaju praznike trebaju imaju slobodno vrijeme za igru kojoj se vesele. Djeca bi trebala učiti iz svoje unuranje volje, a ne forsiranjem. Trebalo bi im biti drago da nešto čine sa svojim učiteljem. Dril nije opcija, nego radost za radom. Iako to ne znači pretvoriti život u neku vrstu zabave. Razmotrimo malo općenito element glazbe u ljudskome životu. On živi u ljudskoj duši. Za razliku od slikarskog i kiparskog elementa, u muzikalnosti nije dovoljno samo oponašati ono što nam dolazi u susret iz prirode, potrebno je oblikovati melodiju i harmoniju.

Možemo reći da muzikalnost proizlazi iz onog dijela snolikog postojanja ljudskoga bića, od trenutka tonjenja u san do buđenja, dok je slikarstvo i kiparstvo poteklo iz onog dijela budnosti u ljudskome životu. Tako je i govor povezan s muzikalnošću, jer kada pogledamo u kojoj se fazi razvio govor možemo zaključiti kako je to bilo u trenutcima dok dijete još nije svjesno sebe. Kao da spava kroz život. Zvog svega ovoga u odgojno obrazovnom procesu jako je važno uzeti u obzir i dječji san, noć kao odgojni element u cijelom procesu, te obratiti pažnju za ono što dolazi iz noći. U govor učitelja ne bi trebala ući suhoća, već melodičnost prilkom sklapanja rečenica i oblikovanja misli.

Nastavu bi trebalo oblikovati poput simfonije, razmišljajući o uvodu, o napetostima i razrješavanju istih, o vrhuncu i raspletu, o prijelazima i završetku, tako da je sve skupa jedna skladna cjelina. Postavljanje učenika u razred, odnosno raspored sjedenja, poput smještanja je orkestra. Razmišljajući o temperamentima, o potrebama i prilici da se svatko od nji izrazi, te gdje se nalaze pojedini učenici kada u našoj nastavi imamo baš spremnu temu za one koja će ih hraniti. No, o tome detaljno nekom drugom prilikom. Korijen ovih promjena trebao bi biti u edukaciji novi učitelja. Da budući učitelj zna odgovor na neko pitanje u ispitu trebala bi biti sekundarna stvar jer se uglavnom postavljaju pitanja za koja on može pronaći odgovor u priručniku. Rijetko se obraća pažnja na ono što živi u duši budućeg učitelja, a to je ono što će biti preneseno na učenika.

Kako bi učitelj zaista mogao vidjeti dijete, neće mu puno pomoći znanje gdje se nalazi koja kost, kako teče krvotok ili kako koji mišić radi jer tada dijete za učitelja biva neprozirno. On bi ga trebao promatrati poput umjetničkog djela, a učitelj pri tome biti umjetnik. Sve unutar djeteta u učitelju treba biti pokretno. On mora znati da ako djetetu donese naprimjer sadržaj iz mehanike prije 11.godine to će izazvati migrene u kasnijoj dobi, otvrdnjavat će mu mozak i stvarati previše spojeva fosforne kiseline. Oni se mogu razgraditi jedino katabolički i to tijekom spavanja. Kada se pred učenika donose i diktiraju ideje koje su dogmatično formulirane, one se nemaju s čime povezati u unutrašnjosti te se samo talože. Izlaganje već završenih intelektualni misli čini da čovjek samo prevrće nataložene stare misli i time se stvara određeni osjećaj gađenja i odbojnosti koji može biti vrlo vidljiv ili suptilno podsvjestan. Stoga sadržaji trebaju imati svrhu poticanja na vlastite misli i zaključke, te tako pravovremeni da se mogu unutrašnje povezati. Fanatizam je pri tome najgora stvar.

Ono što je za waldorfskog učitelja najvažnije, a rekla bih i za bilo kojeg drugog učitelja je da prepozna kako pred njim u svakoj razvojnoj fazi stoji novo biće, te da prema tome oblikuje nastavu. Druge odlike su otvorenost, spremnosti primiti nova znanja svakodnevno, sposobnost podređivanja starih znanja novim spoznajama te otvorenost uma. Ovo čini čovjeka svježim, zdravim i aktivnim. Uz te kvalitete, učitelj treba imati otvoreno srce, a sve skupa donosi neophodnu svježinu koju učitelj treba imati. Znajući da se čovjekov ritmički sustav nikada ne umara, a da je povezan s onim umjetničkim u svakom čovjeku, svaki učitelj postaje pravi umjetnik svoga zvanja.