Ivanka Katarinčić

Upisati Timona u WŠ za mene je bila najjednostavnija odluka do sada. Petnaestak godina prije nego se Timon rodio, znala sam, budem li imala djece - ići će u WŠ.

Sama sam odrasla na selu, pohađala najprije seosku, pa gradsku školu i tako redom. Oduvijek sam bila onaj tip učenice (danas najpopularniji) koji prolazi s 5.0, i to bez posebne brige roditelja i šire zajednice. Nikad me nisu novčano nagrađivali za te petice, iako danas među nekim mojim dragim ljudima svaka petica vrijedi između 20 i 50 kn. Ono što smo učili na nastavi bez napora sam pismeno i usmeno jako dobro znala reproducirati. Međutim, nitko nije primjetio da ja baš ne razumijem to što tako odlično znam. Riječi koje sam slušala stvarale su neke drugačije slike u mojoj glavi, rijetko sam shvaćala što je pjesnik htio reći u nekoj pjesmi, a tako sam ju lijepo recitirala, čak i na priredbi. Etiketa predsjednika razreda koja me dugo pratila otežavala je moje odnose s prijateljima....

A onda nakon niza godina, nekim navodno“slučajem“ eto mene na Pedagoškom fakultetu, učim ja kako podučavati djecu na način kako su mene podučavali. Sad sam odraslija, pa više razumijem i one materijalne, funkcionalne i odgojne zadatke koji su toliko važni u realizaciji plana i programa, ali nešto nedostaje, nikako da uhvatim smisao svega toga. Onda se, kao u nekoj priči, jednoga dana pojavi novi profesor iz metodike likovne kulture, profesor Darko Bubanko koji nam otkrije neke nove ideje u nastavi likovnog i nenametljivo priča o ideji WŠ koja polako raste u Zagrebu.

Kad je donio knjigu Odgoj ka slobodi, to je bilo to. Bilo je smisla ostati na tom fakultetu, što prije ga završiti i dalje krenuti na "waldorf-putovanje". Puno godina kasnije shvatila sam koliko su za mene važni i iskustvo i fakulteta i iskustva koja još uvijek stiječem na waldorf-putovanju.

Kad je došlo vrijeme da Timon krene prema svijetu, nije bilo dilema. Nakon waldorfskog vrtića „Neven“ upisali smo ga u WŠ. Naša je odluka u mojoj okolini izazvala niz meni ponovno nerazumljivih pitanja, kao npr.: Misliš da se Timon neće snaći u redovnoj školi? Što mu je? Pa to je daleko! Neće imati prijatelje u kvartu...; Kako će u srednju? Tamo ti učitelji imaju samo neke tečajeve i sl...

Tako, prije tri tjedna Timon i ja u gradu sretnemo moju prijateljicu i njezina sina, pa odemo na vruću čokoladu. Pitam dječaka, 6. razred.: "Kako si?"

Dječak: "Ma grozno, ta škola, imam za učiti povijest, lektiru, moram klavir... Kak' je tebi Timon u školi?"

Timon: "Odlično." (Odmah mi je buket cvijeća izrasao u rukama, nisam se nadala takvom odgovoru).

A moja prijateljica se na to obrati svom sinu: "Znaš on ti ide u školu u kojoj se ne uči tako puno."

Odlučna u želji da Timonu ne ostane ova rečenica, okrenem to nekako, kažem: "Da zamisli, nemaju ni knjige, ni tehničke olovke. Nose bilježnice bez crta, ma nemaju ni torbu, tamo ti djeca idu u školu noseći u jednoj ruci loptu, u drugoj Čovječe ne ljuti se i sve to ti je na smetlištu, Jakuševcu." Tako je to izazvalo smješak dosta različit kod majke i sina.

Ipak sam joj kasnije poslala mail. Željela sam pisati kako sam Timona upisala tamo jer sam se odlučila za pedagogiju koja ide ukorak s razvojem djeteta, gdje je kurikulum takav da se pravi sadržaji nude u pravo vrijeme, pedagogija koja se temelji na poznavanju zakonitosti razvoja čovjeka, da potpomaže i tjelesno i duševno zdravlje, socijalni impuls.... Kad tako krenem ljudi pomisle da se pravim važna. Iako je za mene to uistinu jako važno, otuda i odluka za waldorfsku pedagogiju, jer se u tome razlikuje od ostalih pedagogija i metoda podučavanja.

Poštujem odluku svakog roditelja za koju god se školu odluči, imam divnih prijateljica koje rade u redovnim školama i odmah bi im dala svoje dijete na poduku, ali ja ne želim da Timon dolazi kući i govori : dobio sam 5, 4, 3, 2, 1. Sviđa mi se što on s jednakim oduševljenjem i čuđenjem priča o tome kako je jedan najveći broj, kako je forma koju su danas radili toliko dobra da ću se i sama zainteresirati za nju i probati nacrtati, priča o "Broom-broom Cityju" koji su izgradili u dvorištu škole, vodi nas u razred da vidimo ploču... Dok ja šivam on uzima vez i radi križiće, pri tome nam pušta muziku, pričamo, a on kaže: "Baš se dobro zabavljamo!"

To je za mene odrastanje!

Ovog smo ljeta na odmoru sreli dečka koji je završio našu školu i sad je srednjoškolac. Timon i on su se prepoznali, pa nas je najprije pitao kako su učitelji i kako je u školi, zatim je tražio naš broj mobitela tako da možemo zajedno na kupanje. Srednjoškolac predlaže da se kupa s nama odraslima i mojim sinom koji je u 4. razredu!? Ovakva vrsta otvorenosti i povezanosti je nešto što se među razredima svjesno njeguje u našoj školi. U nekim redovnim školama niži su razredi odvojeni od viših jer navodno ne utječu dobro jedni na druge.

Sretna sam da Timon nema priliku radovati se „tuđoj nesreći“: svi su dobili lošu ocjenu, a on nije, sve je pitala njega nije, hvala nebesima učiteljica je danas bolesna.... Moje dijete nije ni a-kavac, ni b-kavac, čak i ravnateljica poznaje djecu i obraća im se imenom.

Ne mislim da smo zbog svega toga posebna ili drugačija obitelj, niti da su posebni roditelji koji dolaze u našu školu. Isti su kao i mnogi drugi roditelji i djeca drugih škola.

Ali ovakav pristup kroz ovu pedagogiju i ove učitelje koji je provode i koji, bez obzira na nevolje i nedaće, još uvijek vjeruju i žive ono što rade, omogućuje našem sinu da raste i raduje se, da uči, a da i ne zna da uči i da u svemu i dalje želi još više znati i, na kraju, razumjeti ono što zna. Možda ga to učini drugačijim... A ja napokon vidim smisao.