Zamoljena sam da kao iskusna "waldorfska mama" napišem nešto o tome kako su se moja starija djeca snašla u srednjoj školi. I mene je to moram priznati mučilo već u samom početku osnovne škole prije davnih 12 godina, a sada mogu reći -bespotrebno. Naša djeca se gotovo neprimjetno pretvaraju u odrasle ljude i nije mi žao što smo im priuštili da duže uživaju u djetinjstvu i to na ispunjeniji način od druge današnje djece. Uživali su u maloj školi s velikim dvorištem, svirali su frulice, orali i sadili, kuhali i gradili, pleli i šivali, glumili i pjevali, slikali i oblikovali, a uz sve to stekli dobre i nenasilne prijatelje i družili se i smijali s učiteljicama i pokojim učiteljem, kuharima i čistačicom, tajnicama i poštarom. I sve to bez osjećaja straha od bilo koga i bilo čega. Bilo je tu i "ozbiljnog" učenja važnih stvari, ali što je zapravo u životu važno? Izrasli su u zdrave, samosvjesne i tolerantne mlade ljude koji su se sa svojih 14 - 15 godina snašli u drugačijem sustavu na koji smo ih pokušali pripremiti. Svakome je težak prijelaz u srednju školu. Sjetimo se sebe samih... Možda će u prvom razredu morati više učiti, nadoknađivati gradivo iz kemije i fizike, ali ionako se gradivo uči od početka, a oni su sada emocionalno spremni za veće izazove.
Svakako, kod djece treba stvarati radne navike, jer onaj tko ima loše rezultate u srednjoj školi, nije baš briljirao sa znanjem ni u osnovnoj waldorfskoj. Možda se neki ambiciozni roditelji neće složiti sa mnom, ali suprug i ja smo zadovoljni s vrlo vrlo dobrim uspjehom u 8. gimnaziji (uz istovremeno odličan uspjeh u srednjoj glazbenoj školi). Mislim da u tim mladim godinama ima puno većih opasnosti od "strašnog srednjoškolskog gradiva" ali djeca iz waldorfske škole su ih u stanju spretnije izbjeći.
majka u Školi 2009.